RECIMO NE EU! RECIMO DA BOSNI !
NACIJA JE SPAS!
 |
Otvori blog |  |
Bosna je sve i iznad svega!!!!!
NACIJA JE SPAS!
Baš kao što se moglo pretpostaviti, naređenje za povlačenjem 13. SS divizije iz Bosne izazvalo je buru nezadovoljstva među njezinim bošnjačkim pripadnicima i prave valove dezertacije. Pojedine jedinice su jednostavno odbijale naređenje za povlačenjem. Došlo je i do pobune dvojice imama, SS-Hauptsturmführera Hasan ef. Bajraktarevića i njegovog kolege Mustafa ef. Hadžimulića, koji su se usprotivili premještanju divizije iz Bosne. Obojica su uhapšeni, od strane prijekog vojnog suda osuđeni na smrt i stijeljani. Taj je incident je proubio nezadovoljstvo među Bošnjacima. Konačno je i Himmler popustio na upozorenja zapovjednika s terena, te je dozvolio da se svi nepouzdani Bošnjaci razoružaju, a da se njihovo oružje dodijeli 1. gorskoj diviziji Wehrmachta, koja je pretkraj oktobra stigla na područje Brčkog i Bijeljine. Razoružano je nešto manje od 1.000 Bošnjaka, od kojih su formirani radni odredi i upućeni na teritorij Reicha, gdje su uglavnom radili na utvrđivanju.
Što se tiče Bošnjaka iz Kame, koji su trebali da se vrate u Handžar, neki su to učinili, drugi su radije odlazili u zeleni kadar, partizane ili jednostavno kućama. Mnogi su pri tome odnosili velike količine oružja. Protivno naređenju Glavne Uprave SS, neki lokalni zapovjednici su pokušavali spriječiti odlazak vojnika u Bosnu, neki vojnici su čak raspoređeni i u 31. SS diviziju. U jednom slučaju, vojnici – Bošnjaci su ubili svog njemačkog zapovjednika i otišli s oružjem. Ipak, u jedinicama 13. Waffen-SS Handžar divizije bilo je još uvijek vojnika koji su bili spremni da se bore na njemačkoj strani i protiv partizana, pa čak i van granica Bosne. Mnogi od takvih nisu imali ni doma ni porodice, gdje bi se vratili i koje bi branili.
Početkom novembra Crvena Armija prodire na obale Dunava, te kod Apatina i sela Batine prelazi rijeku i uspostavlja mostobrane na kojima će se narednih dana voditi ogorčene borbe. U štab Handžar divizije 9. novembra je stiglo naređenje da se 13. SS izviđački bataljon hitno uputi prema Apatinu, u pomoć njemačkim jedinicama na tom dijelu fronta. Ova jedinica je uskoro uključena u borbu na Batinskom mostobranu, gdje su njezini borci iskazali izvanrednu hrabrost i borbenost, nanijevši teške gubitke crvenoarmejcima, ali posebno partizanima. Iako su ovi drugi bili totalno nevični frontalnom načinu ratovanja, njihove komande su ih ipak poslale u tu klanicu. Za to vrijeme, od dijelova 13. SS divizije u Bosni sastavljena je borbena grupa koja je trebala da krene na sjever, ka Dunavu. Bila je to česta praksa u njemačkoj vojsci tih jesenjskih dana, uvjetovana krajnom nuždom; pojedine borbene grupe sastavljane su često i od dijelova različitih divizija i manjih jedinica. Njemački korpusi, divizije, regimente i brigade tih su dana, uostalom, bili svoja vlastita sjena: slabo naoružani, sa vrlo reduciranim brojem ljudstva, nerijetko zahvaćeni defetizmom i apatijoim. Komandu nad borbenom grupom sastavljenom od dijelova Handžar divizije preuzeo je zapovjednik 28. SS regimente Hans Hanke, po kome je ta grupa dobila i ime. Borbena grupa Hanke našla se već polovicom mjeseca na istočnom frontu gdje se bori u sadjejstvu sa 31. SS divizijom. Naročito teške borbe su vođene 19. decembra, kada su Sovjeti uraganskom vatrom iz golemog broja topova, haubica i zloglasnih kaćuša zasipali njemačke položaje, uz podršku avijacije, a potom krenuli u napad. Ipak, branitelji su ih uspjeli odbiti, te nastavili pružati snažan otpor narednih dana, koji je ipak bio plaćen teškim gubicima.
Rečeno je već da je prilikom povlačenja divizije prema Zagrebu dezertirao veliki broj vojnika. Neki od bošnjačkih zapovjednika u 13. Waffen-SS diviziji jednostavno su ignorirali naređenje o pokretu prema Zagrebu i ostajali u Bosni. Partizani su tako krajem oktobra dobili podatke da je u Orašje stigla veća skupina od oko 350 vojnika Handžar divizije. Njima se u narednim danima priključuje još nekoliko skupina, tako da je broj SS-ovaca narastao na oko 750 ljudi. Jedan dio među njima su činili pripadnici feldžandarmerije, većinom Hrvati, dok su vojnici bili Bošnjaci – muslimani. Partizanski obavještajni izvori su ukazivali na mogućnost prelaska ove skupine SS-ovaca na stranu NOP-a, a s druge strane, SS-ovci su dobro naoružani i vjerovali su u vlastitu snagu, te se ne bi nikako dali silom razoružati. Stoga partizansko zapovjedništvo odlučuje poslati pregovarače koji će ponuditi prealazak u partizane zapovjedniku grupe. Ovaj je, na izloženi prijedlog, rekao da zaista vjeruje da je jedini izlaz u prelasku na stranu NOP-a, ali su to njegovo mišljenje dijelila samo osmorica njegovih drugova. Tada je odlučeno da SS-ovci krenu prema Maoči, gdje će se sastati sa 18. hrvatskom brigadom. Pošto su handžarci 29. oktobra stigli u Maoču, njihov zapovjednik je poslao motocikl po partizanske parlamentare. Kada su ovi stigli, zapovjednik SS-ovaca izašao pred stroj, objasnio svojim ljudima da je najbolje rješenje za njih stupanje u redove NOVJ i pozvao da istupe oni ga slijede. Istog trenutka su iz stroja istupila osmorica zapovjednikovih istomišljenika, a za njima i ostali vojnici. Iako su mnogi od njih bili potpuno šokirani, svi SS-ovci Bošnjaci krenuli su za svojim zapovjednikom, ali su feldžandarmi Hrvati odbili da stupe u partizane. Njima je ostavljeno da idu kuda ih volja. Okupili su se tu uskoro i ostali partizani. SS-ovci su se postrojavali po njemačkim komandama; njihova uniforma, besprijekoran izgled, oružje, disciplina i urednost impresionirala je partizane. Zahtjev da se od bivših SS-ovaca formira zasebna jedinica partizani su, naravno, odbili. Bivšim pripadnicima Handžar divizije popunjena je 18. hrvatska brigada, a ostali su raspoređeni u druge jedinice. Mnogi od njih su se istakli junaštvom u budućim borbama.
Šta se po završetku rata dogodilo sa glavnim junacima priče o Handžar diviziji? Njezin osnivač Heinrich Himmler smijenjen je od Hitlera neposredno pred njemačku kapitulaciju, pokušao je pobjeći, ali je pao u ruke Saveznicima. Ništa mu drugo nije preostalo nego da izvrši samoubistvo. Veliki jeruzalemski muftija El-Huseini je, međutim, uz pomoć svojih pratilaca i oficira koje su mu Nijemci stavili na raspolaganje uspio da prijeđe u Švicarsku, a zatim u Francusku. Iako su Englezi raspisali veliku ucjenu na njegovu glavu, Veliki Muftija je izbjegao izručenje i bilo kakvo suđenje. Čak su i jugoslavenske komunističke vlasti ubrzo odustale od ideje da im se el-Huseini radi suđenja izruči. Muftija je iz Francuske prešao u Egipat, pod okrilje predsjednika Nasera. Svu svoju aktivnost je i dalje usmjeravao borbi protiv Izraela, a kao predjednik Svjetskog islamskog kongresa, bavio se i ostalim aktuelnim problemima islamskog svijeta. Svoje veze s nacistima lakonski je objasnio: "Neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj". Zanimljivo je da se ni Izrarelci nisu trudili da se muftija nađe pred sudom, čini se da im je on bolje mogao poslužiti za kompromitiranje Palestinaca. El-Huseini je umro u Bejrutu 1974. godine. Načelnik glavne uprave SS, Gottlob Berger, osuđen je na 25 godina zatvora, ali mu je kazna kasnije smanjena. U zatvoru je ukupno proveo nešto više od 6 godina.
Neki predstavnici bošnjačke uleme koji su podržali formiranje divizije prošli su daleko gore. Hafiz Muhamed Pandža, koji je agitirao za diviziju, zatim pobjegao "u šumu", pokušavao formirati Muslimanski oslobodilački pokret, i na kraju pao u partizanske ruke, zarobljen je od Nijemaca nedaleko od Tuzle. Nijemci su ga izručili hrvatskim vlastima, neko vrijeme je bio pritvoren u Zagrebu, a zatim pušten uz ograničenje kretanja. U rano proljeće 1945. vraća se u Bosnu, a u Sarajevo je došao po partizanskom zauzeću grada. Komunisti su ga ubrzo uhapsili i osudili na 10 godina zatvora sa prinudnim radom. Umro je 1962. u Sarajevu. Od komunista su osuđeni i neki drugi alimi, često samo zbog kontakta sa El-Huseinijem, poput Kasim ef. Dobrače. Procesi Mladim muslimanima, koji su optuženi kao saradnici okupatora i agitatori za 13. SS diviziju, posebna su priča.
Što se tiče zapovjednika 13. Waffen-SS divizije, različita je njihova sudbina. Hermann von Obwurzer, prvi komandant Handžar divizije, bio je kasnije zapovjednik 15. SS divizije, prema nekim podacima – poginuo je krajem januara 1945. godine, dok je po drugoj verziji umro poslije rata u sovjetskom zarobljeničkom logoru.. Sauberzweig je pred kapitulaciju upućen na dužnost u sastav Wehrmachta. U to vrijeme je više bio u bolnici nego u službi. Kada je pao saveznicima u ruke, bio je skoro nepokretan. Saznavši da ga ovi namjeravaju izručiti Jugoslaviji, otrovao se u bolničkom odjelu zarobljeničkog logora Neungamme. Posljednji zapovjednik divizije, Desiderius Hampel, također je trebao biti izručen Jugoslaviji, ali izgleda da on nije imao nikakvih predrasuda o komunističkom "pravosuđu", te je iskoristio jednu povoljnu priliku i uz pomoć drugova pobjegao iz savezničkog logora. Umro je 1981. godine u Grazu, devet dana prije svog 86. rođendana. Jugoslavija nije uspjela da se dočepa niti jednog zapovjednika divizije, ali joj je izručen veći broj SS-Führera. Na sudskom procesu u Sarajevu u aprilu 1948. godine na smrt su osuđena desetorica bivših oficira divizije, jedan je osuđen na doživotni zatvor, dok je još 27 njih osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Razumije se, taj sudski proces ličio je na većinu ostalih održanih u to vrijeme, okrivljeni nisu imali nikakvu mogućnost da se brane, ali je vrlo interesantno da – prema Z. Sulejmanpašiću – tadašnja štampa uopće nije pisala o ovom suđenju, kao ni većini drugih sudskih procesa bivšim pripadnicima 13. SS divizije. O tom sudskom procesu pisali su poslije neki od preživjelih osuđenika.
Komunističke vlasti posebno su se okomile na vojne imame 13. SS divizije. Najgore je prošao Halim ef. Malkoč, koji je najprije bio osuđen na zatvorsku kaznu, a potom mu je ta presuda poništena, te je 1947. osuđen na smrt strijeljanjem. Veći broj njegovih kolega koji su pali u ruke komunistima odležali su u zatvoru po nekoliko godina. Husein ef. Đozo je bio osuđen na pet godina zatvora, koje je i izdržao. Međutim, ostatak života proveo je pod prismotrom zloglasne Udbe. Uprskos tome, bio je aktivan član vodstva Islamske zajednice i jedna od najzaslužnijih osoba za osnivanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Neki bivši imami divizije ostali su živjeti u emigraciji, poput Džemal ef. Ibrahimovića u Njemačkoj i Ahmed ef. Skake, koji je emigrirao u Australiju. Ovaj drugi nosi velike zasluge za afirmiranje muslimanske zajednice u Australiji, u poslijeratnim prilikama kada su u toj zemlji carevali rasizam i ksenofobija. Haris ef. Korkut živio je poslije rata u Libanonu. Neki su imami, pak, izbjegli komunističku inkviziciju, ali su svoj boravak u SS-u morali kriti i zaboraviti.
Što se tiče tisuća bivših pripadnika divizije, njihova je sudbina bila različita. Oni koji su prišli partizanima i do kraja se rata borili u njihovim redovima, najbolje su prošli, smatralo se kasnije da su iskupili svoje "grijehe". Život i slobodu su sačuvali i oni bivši handžarci koji su partizane dočekali kod svojih kuća. Nikad se, međutim, neće ustanoviti tačan broj pripadnika 13. SS divizije koji su u završnici rata dospjeli u partizansko zarobljeništvo. Oni su svoju sudbinu podijelili sa desetinama hiljada pripadnika oružanih snaga NDH i drugih kolaboracionističkih formacija, od kojih je znatan broj bez ikakvog suda zvjerski likvidiran na Bleiburgu, oko Maribora, Zidanog Mosta i na drugim stratištima. Slična je bila i sudbina onih koje su Saveznici izručili komunistima. Svećenik Krunoslav Draganović je poslije rata pisao o pripadnicima ove divizije u jednom savezničkom logoru u Italiji. Oni su gotovo svi prihvatili pozive da se vrate u Jugoslaviju, ali tamo su većinom pobijeni. Jedan broj pripadnika divizije ostao je živjeti na Zapadu. Neki su se iz logora javili kao jeftina radna snaga na rad u rudnike u Velikoj Britaniji. Jednu veću grupu tih pripadnika Englezima su oklevetali pripadnici četničke emigracije, oni su potom upućeni u Jugoslaviju gdje im se gubi svaki trag. Oni koji su se nastanili u Njemačkoj, znatno su bolje prošli. Ostvarili su i boračke penzije, dobili državljanstvo, a neki su zajedno sa njemačkim kolegama iz divizije bili aktivni i u veteranskim zajednicama.
Dobar dio bivših pripadnika 13. SS divizije iz savezničkih zarobljeničkih logora je putem Crvenog križa utočište našao u arapskim zemljama. Egipatski predsjednik Naser (uz Tita i Nehrua, jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih) bio je osobito blagonaklon prema njima. Mnogi od njih su postali članovi njegove tjelesne garde, dok su drugi postali oficiri u armijama Egipta i Sirije. Oni su učestvovali i u ratovima koje su ove zemlje vodile protiv Izraela.
Ovim postom pozivam sve nacionalno svjesne Bošnjake na masovno uništavanje one djecije zajebancije od sadašnje zastave BiH koja je uz veliku pomoć izdajnika Bosne usla u zvanicnu upotrebu a na stetu Bošnjačkog nacionalnog ponosa i slavne historije.
vratimo narodu dušu - vratimo LJILJANE !!!!!
kada se radi o Bosni, NEMA KOMPROMISA !!!!! NACIJA ILI SMRT !!!!!
Bošnjačkim zahtjevima za autonomnom Bosnom Nijemci nisu mogli udovoljiti – NDH i ustaše su za vodeće političare Reicha predstavljali već oprobane saveznike – pa, iako su i neki njemački generali predlagali ukidanje ustaške vlasti, nisu mogli udovoljiti tim željama. Nijemci su muslimane tretirali kao prijatelje i saveznike, ali ne na račun NDH. Umjesto toga, sugerirano je da se forsiraju oni bošnjački političari koji rješenje muslimanskog pitanja vide unutar NDH.
Međutim, jedan od vodećih ljudi Reicha bio je spreman donekle izaći u susret bošnjačkim autonomistima. To je bio SS-Reichsführer Heinrich Himmler. On je tijekom 1942. godine, zajedno sa šefom Glavne uprave SS (SS-Führungshauptamt) Gottlobom Bergerom, aktivno radio na proširivanju svog SS-a, posebno njegovog oružanog krila (Waffen-SS). Osim toga, Himmler je imao namjeru pojačati svoj utjecaj unutar NDH, čije je ustaško vodstvo smatrao nesposobnim i "razbojničkim".
Reichsführer-SS je prvi došao na ideju da zahtjeve bošnjačkih autonomista usmjeri u njemačku korist. On je osobno općenito imao nekih simpatija prema islamu, smatrao je da je to vjera vrlo pogodna za vojnike, za razliku od "kukavičkog" kršćanstva. Osim toga, znao je i za slavnu prošlost BH regimenti K.u.K. armije u I svjetskom ratu, za koje je pogrešno mislio da su se sastojale samo od bosanskih muslimana. Himmler je stoga već 6. decembra 1942. predložio Hitleru osnivanje jedne formacije od bosanskih muslimana unutar Waffen-SS. Obrazložio je to i mogućim pozitivnim utjecajem na višemilionsku populaciju muslimana na Bliskom istoku, a ne bi to kršilo ni rasni princip, jer bosanski muslimani u stvari nisu Slaveni, već Goti. Ideju formiranja jedne SS formacije od bosanskih muslimana pozdravio je i jeruzalemski muftija el-Huseini, koji se iz Rima preselio u Njemačku i sa kojim se Himmler pravo sjaranio. Hitler se načelno složio sa Himmlerovom idejom, ali je njezinu realizaciju odgodio do okončanja operacije Weis (tzv. Četvrta ofanziva). Tek tada, 10. februara 1943., potpisao je zapovijed o osnivanju SS divizije od muslimana iz NDH. Sada je samo trebalo pridobiti NDH, koja je – bez obzira na činjenicu da je njezino postojanje potpuno ovisilo o Njemačkoj – ipak tretirana kao država saveznica.
U zapovjedničkoj strukturi divizije, među častnicima Niemaca je bilo oko 90%. Među dočastnicima, bila je također njemačka većina oko 50%, a ostalo su bili Hrvati muslimani i katolici.
Himmlerov projekt uklapao se, dielom i u autonomističke tendencije muslimanskih političara, koji su upravo u to vrieme pojačali svoju aktivnost.
Poviestničari se slažu da je 13. SS divizija osnovana prvenstveno, radi propagande među muslimanima Blizkog Iztoka, kako bi ih se odvojilo od utjecaja Englezke. Jeruzalemski muftija Emin El-Huseini, je za posjete Zagrebu, Banjaluci i Sarajevu u travnju 1943. osobno vodio propagandu za stvaranje 13. SS divizije.
Nakon završenog novačenja, prebačena je 13. SS divizija iz Zagreba u Wildflecken (Rhön) kod Dresdena u Njemačkoj, na trupno vježbalište.
Ali, već sredinom kolovoza prebačeni su na doobuku u južnu Francusku.
Pošto je dobio Führerovo odobrenje za formiranje divizije, Himmler je krenuo u realizaciju te ideje. Osim što je taj prijedlog vladi NDH upućen preko opunomoćenog njemačkog generala u NDH, Edmunda Glaise von Horstenaua, učinjeno je i preko ministra vanjskih poslova Reicha, Joachima von Ribbentropa, koji je zadužio poslanika u Zagrebu, Siegfrida Kaschea. No, Himmler je za poslove formiranja divizije ovlastio i svog osobnog opunomoćenika u NDH, Višeg SS i policijskog vođu Konstantina Kammerhofera, koji je paralelno sa muslimanskom SS divizijom trebalo da formira i SS policiju popunjenu dobrovoljcima sa teritorija NDH.
Ustaške vlasti, sasvim razumljivo, nisu s voljom dočekale prijedlog o formiranju jedne SS divizije od samih muslimana, smatrajući da je to podrška separatizmu kojega su zagovarali muslimanski autonomisti. Pavelić se u početku protivio i samoj činjenici da divizija bude u sastavu SS-a, te je predlagao da nosi u imenu termin "ustaška", te da bude sastavljena i od katolika i od muslimana. Takvo mišljenje je zastupao i poslanik Kasche, koga su njemački generali podsmješljivo nazivali "većim ustašom od Pavelića". Skeptičan prema Himmlerovoj ideji bio je i dr. Džafer-beg Kulenović, koji je naglasio da bi se 1941. javilo čak 100.000 muslimanskih dobrovoljaca, ali da će danas biti teško pridobiti i 20.000 potrebnih za formiranje divizije. Himmler je, međutim, u pismima tvrdo zastupao stajalište da vrbuje samo muslimane, navodeći i činjenicu da su muslimani u to vrijeme uglavnom stajali po strani. Konačno, nakon intenzivnih pregovora, potpisan je u Zagrebu 5. marta 1943. sporazum po kojem će divizija biti sastavljena od državljana NDH, muslimana i katolika, da će na desnom rukavu nositi hrvatski grb, a na ovratniku crne parole bez SS oznaka (Siegrunen). Kao prvobitna mobilizacijska baza predviđenja je DOMDO pukovnija bojnika Hadžiefendića. Vrbovanje su trebali obavljati hrvatski organi uz suradnju sa ovlaštenim SS oficirima. Tada se konačno moglo pristupiti vrbovanju.
VRBOVANJE DOBROVOLJACA I MOBILIZACIJA VOJNIH OBVEZNIKA
Zapovijed o ustroju štaba divizije i štabova u njoj predviđenih jedinica izdata je 30. aprila, a kao formalni datum formiranja naveden je 1. mart 1941. U zapovijesti je opisan formacijski oblik divizije, njezin kadar, izgled uniforme itd. Predviđeno je da se oficirski kadar divizije (SS-Führeri) sastavi od aktivnih i rezervnih oficira muslimana i Hrvata, te oficira Volksdeutschera, a kao poseban zadatak navedena je brza izobrazba i stvaranje muslimanske generacije SS-Führera. Što se tiče ljudstva, određeno je da će ga činiti dobrovoljci sa područja NDH, i to samo muslimani (što je u suprotnosti sa sporazumom od 5. marta!), dok je za Nijemce, Reichsdeutschere i Volksdeutschere, predviđeno da popune one službe i jedinice za koje nije bilo obučenih bošnjačkih kadrova. Za zapovjednika divizije imenovan je SS-Standartenführer (pukovnik) Hermann von Obwurzer.
Putem štampe narod je obaviješten o formiranju SS divizije. U Bosni je ta vijest dočekana sa euforijom i strahom. Većina bošnjačkog muslimanskog stanovništva pozdravila je tu odluku. Ta, mnogi su od njih bili izloženi četničkom divljanju, koje oružane snage NDH nisu mogle (pa čak, činilo se ponekad, nisu ni htjele) spriječiti. Uopće, većina naroda je bila uvjerena da mir u Bosni mogu uspostaviti samo njemačke snage, a na primjeru 7. SS divizije "Prinz Eugen", sastavljene od banatskih Volksdeutschera, mogli su vidjeti kako izgleda jedna jedinica iz sastava zagonetnog SS-a: odlično opremljena, obučena, sa maskirnim uniformama io prvorazrednim naoružanjem, koja se vrlo uspješno borila protiv neprijatelja. Razumljivo, partizani i njihovi simpatizeri strahovali su od same ideje da se ustroji jedna takva jedinica od domaćih ljudi, koja bi se borila na njemačkoj strani.
Vrbovanje dobrovoljaca, pored komandanta divizije von Obwurzera, sprovodili su zaduženi SS oficiri (SS-Führeri), poput SS-Standartenführera Karla von Kremplera (policijskog vođe za Sandžak) i SS-Gruppenführera Artura Phlepsa, zapovjednika 7. SS Prinz Eugen divizije – koji je kasnije unaprijeđen i imenovan za komandanta V SS gorskog korpusa, u koji bi pored 7 SS ušla i ta nova hrvatska SS divizija (buduća 13. SS Handžar divizija). Oni su se tom prilikom služili i takvim plakatima i lecima koji su otvoreno podržavali autonomističke težnje. Tako su se potencijalni dobrovoljci pozivali kao BOSANCI, BOŠNJACI, MUSLIMANI itd. Ustaše su negodovale protiv toga, a i poslanik Kasche je uputio nekoliko upozoravajućih telegrama svom ministarstvu. Nadležni oficiri su upozoreni, pa se na drugim plakatima potencijalni dobrovoljci nazivaju "Hrvatima Herceg-Bosne" i sl. Kada je to saznao Himmler, naljutio se i u jednom pismu iskritikovao von Obwurzera što se obraća Hrvatima, te je nastavljeno po starom. Ranije spomenuti von Horstenau, koji kao general Wehrmachta nije podnosio SS, sarkastično u svom dnevniku opisuje vrbovanje "Musligermana" (aludirajući na SS-ovačku propagandu po kojoj muslimani u NDH nisu Slaveni), opisujući kako SS-ovački oficiri razvijaju zelene zastzave slično. Hrvati su se i dalje žalili na diskriminaciju katolika, a Nijemci su tvrdili da toga nema. A u praksi, činili su onako kako je Himmler želio.
Osnivanje divizije pozdravili su neki bošnjački političari (posebno oni iz kruga autonomista), te jedan dio uleme. Neki od njih su se atkivno uključili u proces vrbovanja, poput zapovjednika DOMDO legije iz Tuzle, Muhameda Hadžiefendića, te nekih njegovih podređenih ljudi (poput budućeg ustaškog pukovnika i viteza Avdage Hasića). Od uleme se u tom pravcu posebno angažirao hafiz Muhamed ef. Pandža. Veliku ulogu u akciji pridobivanja dobrovoljaca odigrao je dolazak jeruzalemskog muftije Hadži Amin Muhammeda el-Huseinija, koji je od 1. do 11. aprila boravio u NDH. Posjetio je Zagreb, potom Banja Luku i napokon Sarajevo.
Dobrovoljci koji su se javljali u diviziju potjecali su iz različitih društvenih slojeva, ali se smatra da su se općenito odazivali oni iz krajeva koji su bili ugroženi ili već poharani četničkim napadima, potom muhadžiri (prognanici), koji su po gradovima i kolektivnim smještajima živjeli na rubu egzistencije, kao i pripadnici siromašnijih slojeva (dobrovoljcima u SS je obećana dobra plaća, kao i novčana potpora njihovim porodicama). Centri u koje su se dobrovoljci prijavljivali otvoreni su u svim većim bosanskim gradovima, dok su glavni prihvatni centri s vojničkim logorima otvoreni u Zemunu, Osijeku i Zagrebu (gdje se nalazio i štab divizije).
Pripadnici partizanskog NOP-a bacili su sve snage na spriječavanje javljanja dobrovoljaca u buduću SS diviziju, te su širili laži da će divizija biti upotrijebljena kao topovsko meso, biti poslana na istočni front (gdje je u jesen 1942. i početkom 1943. potpuno uništena tzv. Hrvatska legija), da će Njemačka objaviti rat Turskoj i slično. Vladimir Perić Valter, koji se u to vrijeme nalazio na čelu organizacije KPJ u Tuzli, naredio je svim oficirima Hadžiefendićeve DOMDO pukovnije koji su bili u kontaktu sa partizanima (većina njih su bili mlađi ljudi, intelektualci i k tomu rezervni oficiri, antifašistički raspoloženi, te su se povezali s NOP-om) da dezertiraju i pristupe partizanima. Većina njih je to i učinila i onda uputila dva proglasa narodu, pozivajući ga da se ne javlja u SS. Budući da je bilo riječ o uvaženim i poznatim ljudima, to je imalo itekakovog učinka. Osim toga, narod je bio zbunjen. Tuzlanski veliki župan je pisao da su katolici u panici jer se Nijemci obraćaju samo muslimanima, dok su muslimani u sumnj da se iza toga krije nešto upereno protiv njih.
I ustaše su sabotirale vrbovanje i javljanje dobrovoljaca. Širili su glasine skoro istovjetne onim partizanskim. U jednom pismu Himmler navodi da raspolaže podacima kako su neki pripadnici Ustaške vojnice, koji su se javili u SS, upućeni u koncentracioni logor Jasenovac. Osim toga, jedna grupa ustaša se prerušila u četnike, te su napali neka muslimanska sela u okolini Sarajeva. Onda su se ljudi odbijali javiti u SS, jer ko će braniti naselja od četnika kada oni budu na obuci?
Sve u svemu, ti i mnogi drugi faktori (od kojih bih naveo sve veće opredjeljenje za NOP i sve veći broj muslimana u partizanskim redovima) doveli su do toga da broj dobrovoljaca općenito bude ispod očekivanja. Nijemci su uspjeli privoliti Hrvate vrbovali i pripadnici oružanih snaga NDH, te su neke jedinice desetkovane, a I ustaški zdrug (iz istočne Bosne, sastavljen većinom od muslimana) skoro je prepolovljen. Vojnici iz tih jedinica su u SS prešli zbog plaća i boljih uvjeta. No, bilo je tu i nekog prkosa – tako se veći broj muslimansakih pripadnika elitnog ustaškog Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) prijavio u SS, te se pred svojim dojučerašnjim drugovima PTS-ovcima šepurio u novim SS uniformama, što je neke ustaške oficire dovodilo do bjesnila.
Novi sporazum između Nijemaca i NDH (Gottlob Berger i ministar Lorković) potpisan je 11. jula 1943. i njime je utvrđeno da se divizija službeno zove Hrvatska SS dobrovoljačka divizija (Kroatische SS Freiwilligen Division), da vlasti NDH njoj stave na raspolaganje dvije trećine muslimanskih regruta (godišta 1924. i 1925.), kao i sve oficire-muslimane. Regrutacija u diviziju je nastavljena sve do jeseni, u vrijeme dok se divizija već intenzivno obučavala. Himmler opet nije ni malo mario za želje ustaške vlade i poručio je da on odobrava da u diviziji bude samo 10% katolika. Osim toga, primio je kao regrute i muslimane iz Sandžaka (što su ustaše – makar se i nije radilo o državljanima NDH – mogli progutati, jer da su to krajevi nastanjeni "hrvatskim pučanstvom"), ali čak i Kosovske Albance.
OBUKA DIVIZIJE
Iako su obećavali da diviziju neće micati iz Bosne, Nijemci su ipak odlučili da se ona obuči na teritoriji Reicha – osim što na području NDH nije bilo zadovoljavajućih vojnih vježbališta, plašili su se i negativnog ustaškog utjecaja. Stoga su prvi kontigenti dobrovoljaca već početkom maja 1943. upućeni u Njemačku, na vojni poligon Wildflecken. Tu su prošli prvu fazu obuke, raspoređeni po različitim jedinicama: dvije regimente tzv. gorskih lovaca (Gebirgsjäger), artiljerijskoj regimenti, te nizu posebnih jedinica: pionirskom (inžinjerijskom bataljonu), izviđačkom bataljonu, logistici itd. Pripadnici odreda za vezu (SS Nachrichten-Abteilung) bili su svi Nijemci i ta se jedinica posebno obučavala.
U junu mjesecu, Nijemci su odlučili diviziju razmjestiti u nekoliko južnofrancuskih gradova (koji su se nalazili pod njemačkom okupacijom). Tamo je obuka nastavljena. Početkom augusta došao je za komandanta divizije SS-Oberführer Karl Gustav Sauberzweig, rodom iz Pruske, oficir u I svjetskom ratu. On je nastojao razviti prisniji odnos s vojnicima, uveo je običaj izdavanja otvorenih pisama kojima je objašnjavao svoje naredbe, odredio je da mu se svaki vojnik može izravno obratiti, te naredio da se obuka vrši u sasvim malim grupama, radi veće učinkovitosti. No, štab divizije je muku mučio sa nedostatkom stručnog oficirskog kadra: nedostatak obrazovanih oficira muslimana nije mogao biti prevaziđen ni primanjem nekih hrvatskih oficira, pa ni raspoređivanjem Volksdeutschera iz Prinz Eugen divizije. Zato je taj nedostatak nadomješten transferom oficira iz drugih Waffen-SS divizija. To premještanje mnogi od njih su doživljavali kao poniženje (oni su čak i 7 SS diviziju, sastavljenu od Nijemaca iz Banata, smatrali "balkanskom" i seljačkom). Neki su se od njih iskaljivali na regrutima. Inače je obuka SS-ovaca bila više nego surova, uz uobičajeni dril, teške fizičke vježbe i surove kazne za najmanji prekršaj discipline. Ipak, čini se da je bilo više problema na relaciji Bošnjaci-Hrvati nego na relaciji Bošnjaci-Nijemci. Nekim od bošnjačkih vojnika, podoficira i oficira smetao je službeni naziv divizije: Hrvatska SS dobrovoljačka divizija, uskoro promijenjen u Hrvatska SS dobrovoljačka gorska divizija (Kroatische SS Freiwilligen Gebirgs Division), kao i hrvatski grb na rukavu, pa čak i svaki obzir prema Anti Paveliću, te je bilo slučajeva verbalnih sukoba između muslimana i malobrojnih katolika. Osim toga, u diviziji – koja se od početka ljeta 1943. godine popunjavala i takvim metodama poput racija – našlo se i simpatizera KPJ i NOP-a. Njihovo rovarenje i nezadovoljstvo teškim uvjetima obuke, kao i nekim postupcima Nijemaca u Bosni, dovelo je do otvorene pobune u jednoj od jedinica divizije, pionirskom bataljonu.
Kako je predviđeno već u zapovijedi o formiranju, pripadnici Hrvatske SS dobrovoljačke divizije nosili su standardne uniforme gorskih (Gebirgs) Waffen-SS jedinica, s tom razlikom što je na desnom rukavu trebao biti hrvatski grb, dok su kragne trebale biti bez oznaka. Kao službeno pokrivalo za glavu predviđen je – kao i u BH regimentama K.u.K. armije - fes iste boje kao i uniforma – sivozelene (feldgrau) U toku ratnih djejstava, pripadnici divizije su oblačili maskirne bluze i stavljali kacige sa maskirnim platnenim navlakam.
Međutim, Nijemci su prebacili hrvatski grb sa desnog na lijevi rukav, dok su pripadnici divizije na kragni nosili oznake sa karakterističnim simbolom: rukom koja drži kratku sablju (handžar) – što je motiv preuzet iz grba Bosne i Hercegovine u vrijeme Austro-Ugarske – te svastikom ispod te ruke. Na desni rukav je prišiven stilizirani prikaz cvijeta runolista (Edelweiss), oznake gorskih jedinica. Hrvatski grb sa rukava kasnije je potpuno ispušten. Znak SS (sigrune – Siegrunen) nosio se na lijevoj strani košulje, dok se na fesu nalazio njemački orao i ispod njega SS mrtvačka glava (Totenkopf).
Pokrenut je i DIVIZIJSKI ILUSTRIRANI LIST, dvojezični, nazvan "HANDŽAR".
Pravila zdravstvene zaštite Waffen-SS vojnika nalagala su da svaki od njih ispod lijeve ruke ima ISTETOVIRANU OZNAKU KRVNE GRUPE, te su i bošnjački vojnici dobili ove tetovaže. Neke od njih će, poslije rata, te tetovaže stajati glave.
Među bošnjačkim muslimanskim vojnicima, podoficirima i oficirima 13. SS divizije postojalo je ako antiustaško i "antiendehazijsko" raspoloženje, jer je većina njih spadala u pristalice ideje autonomne Bosne. Na ruku im je išla otvorena podrška iz vrha SS-a. Sam Himmler je dopustio da se u diviziji sprovodi praksa koja je u izričitoj suprotnosti sa odredbama njemačko-hrvatskog sporazuma o osnivanju divizije od 5. III 1943. To se odnosilo na uvođenje bosanskog (što bi ustaše rekle, "regionalnog") simbola handžara na ovratnik, oficijelni amblem i taktički znak divizije, potom promjena naziva od Kroatische SS Freiwilligwen Gebirgs Division (Hrvatska SS dobrovoljačka gorska divizija) u SS Freiwilligen Bosnien-Herzegowina Gebirgs Division (SS dobrovoljačka bosansko-hercegovačka gorska divizija). Na intervenciju vlade NDH, tom imenu je u zagradi dodana odrednica "Kroatien", ali kako se vidi iz dokumenata, ona se u i službenom saobraćaju izostavljala.
Sami pripadnici divizije žestoko su se protivili nazivu "Hrvatska...", pa je Himmler sugerirao da se taj naziv izmijeni, jer je i sam bio više nego sumnjičav prema Hrvatima. On je, uostalom, donio odluku da u diviziji ne može biti više od 10% Hrvata katolika, te ih je naposlijetku nastojao sve potisnuti u jedinice feldžandarmerije. Između muslimanskih i hrvatskih članova divizije dolazilo je i do verbalnih sukoba. Tako se u jednom njemačkom izvještaju za imama i SS-natporučnika Fadila Sirću kaže kako vrlo lahko zapada u sukobe sa Hrvatima u diviziji kad god se povede razgovor o politici.Izgleda da su Nijemci Volksdeutscheri u diviziji držali stranu većinskih muslimana. Navodno su Volksdeutscheri, posebno oni iz Banata i Srijema, mrzili Hrvate. U prilog tome bi išli masakri koje je njihova 7. SS Prinz Eugen divizija počinila nad hrvatskim stanovništvom.
U vrijeme kada je donesena odluka o posljednjem preimenovanju i kada je divizija dobila ime 13. Waffen Gebirgs Division der SS Handschar (kroatische Nr.1), hrvatski poslanik u Berlinu iznosi žalbu na ponašanje pripadnika i komande te divizije koji su u svojoj zoni odgovornosti potpuno likvidirali vlast i organe NDH. A još u februaru su postojali izvještaji o stanju u diviziji, koji su govorili da se tu poštuje jedino Veliki Muftija el-Huseini, "po službenoj dužnosti" Adolf Hitler (službeni pozdrav je bio HEIL HITLER!), dok se poštovanje Paveliću iskazuje samo onda kada to neko od njemačkih starješina naredi.
Evo sada tekst zakletve koju su polagali pripadnici 13. SS divizije:
Ich schwöre dem Führer, Adolf Hitler, als Oberstem Befehlshaber der Deutschen Wehrmacht Treue und Tapferkeit. Ich gelobe dem Führer und den von ihm bestimmten Vorgesetzen Gehorsam bis den Tod.
Ich schwöre zu Gott dem Allmächtigen, dass ich dem kroatischen Staat und dessen bevollmächtigtem Vertreter, dem Poglavnik, stets treu sein, die Interessen des kroatischen Volkes stets hüten und die Verfassung und die Gesetze des kroatischen Volkes immer achten werde"
Što u prijevodu znači:
"Zaklinjem se Führeru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Wehrmachta na vjernost i hrabrost. Čvrsto obećavam Fireru i nadređenima koje on imenuje poslušnost sve do smrti.
Zaklinjem se Bogom Svemogućim da ću biti uvijek vjeran hrvatskoj državi i njezinom ovlaštenom predstavniku, Poglavniku, da ću braniti interese hrvatske države i poštivati načela i interese hrvatskog naroda."
Prvi kontigenti dobrovoljaca polagali su samo prvi dio zakletve, Hitleru. Na proteste i kuknjavu vlade NDH, SS-ovci su pristali da se doda i drugi dio zakletve, ali na njega nitko nije obraćao previše pažnje.
VOJNI IMAMI
Jedna osobenost ove divizije bila je institucija vojnog imama. U radikalno ateističkom SS-u, nikakva pažnja nije posvećivana vjerskom životu, ali u slučaju Bošnjaka napravljena je iznimka. Imenovani su vojni imami, čija je dužnost bila da se brinu za vjerski život muslimanskih vojnika, organiziraju džuma-namaz petkom i da se brinu oko poginulih vojnika i njihovog ukopa. Komunistički historičari, prožeti ideologijom i primitivnim ateizmom, mistificirali su tu dužnost i tvrdili da su imami tobože fanatizirali vojnike.
Za imame je u blizini Potsdama organiziran poseban kurs (u publicistici se ponekad tvrdi da je to bila "nacistička indoktrinacija") u kojoj su izučavali ustroj i organizaciju Waffen-SS, povijest i načela NSDAP-a, uz stavljanje akcenta na nekakvim dodirnim tačkama između islama i nacionalsocijalizma: poput ideala vođe, čvrste i stabilne porodice i sl. Naravno, one izričite suprotnosti (poput za islam neprihvatljivog učenja o rasnoj čistoći) namjerno su potiskivane. Svi imami su proizvedeni u SS-Führere (oficire), te je njihovo obrazovanje usmjereno i na tu stranu. Naučili su rukovanje ličnim naoružanjem i pravila oficirske službe.
Imamska služba je bila hijerarhijski uređena. Na njezinom čelu se nalazio divizijski imam (sa činom SS-Sturmbannführera – majora), ispod njega su bili imami regimenti (sa činom SS-Hauptsturmführera – kapetana), a ispod ovih imami pojedinih bataljona (koji su uglavnom nosili činove SS-Untersturmführera – poručnika i SS-Sturmführera – natporučnika).
Divizijski imam je bio Abdulah ef. Muhasilović, pa potom Husein ef. Đozo. Većina imama su bili svršenici Gazi Husrev-begove medrese, Više islamske šeriatske škole, dok su neki od njih (poput Đoze) bili svršenici i takvih sveučilišta poput El-Azhara.
Koliko god njihova obuka bošnjačkih vojnika bila surova, Nijemci su strogo pazili na njihove vjerske običaje i kulturu.
POBUNA PIONIRSKOG BATALJONA.
Diviztijski pionirski (inžinjerijski) bataljon bio je stacioniran u gradiću Villefranche de Rourgue. U tom bataljonu je u noći sa 16. na 17. septembar 1943. došlo do otvorene pobune. S obzirom da je to isuviše obimna tema, da još mnogi detalji nisu razjašnjeni, te da su prisutbe brojne kontraverze, o tome ću samo ukratko. Kolovođe pobune su bili: Ferid Džanić, Eduard Matutinović, Nikola Vukelić, Luftija Dizdarević i Božo Jelenek. Imali su neke kontakte sa francuskim vođama otpora, ali sve je to još maglovito, kao i uzrok koji ih je naveo na pobunu. Uglavnom, u noći sa 16. na 17. septembar, dakle nedugo po kapitulaciji Italije, oni kreću u akciju: pridobijaju ili prisiljavaju vojnike da ih slijede, hapse njemačke podoficire i likvidiraju štab bataljona na čelu sa zapovjednikom Oskarom Kirchbaumom. Uspostavljaju kontrolu nad gradom i planiraju sa francuskim suradnicima (koji se nikako nisu pojavljivali) pobjeći u šumu. Probudili su i bataljonskog imama Halim ef. Malkoča i ponudili mu da im se priključi – u protivnom: zna se šta bi ga slijedilo. Pokazalo se to kao fatalna pogreška: Malkoč je ispitao stanje u jednoj od četa i vidio da najveći dio ljudstva nema pojma šta se zapravo dešava, te da im nije padalo napamet da bježe u šumu. Imam onda preuzima kontrolu i komandu, oslobađa pritvorene njemačke podoficire i poziva ih za sobom u obračun sa pobunjenicima. U uličnom sukobu Džanić i Dizdarević su poginuli, Vukelić je uhapšen, a Matutinović pobjegao. Imam je preuzeo komandu nad bataljonom, proglasio opsadno stanje, postavio straže i uputio potjere za Matutinovićem, te, naravno, poslao po pomoć.
Ubrzo stiže veći broj vojnika koji preuzimaju kontrolu u svoje ruke. Svi nenjemački vojnici su razoružani i izdvojeni, sprovedena je istraga i prijeki sud pod predsjedavanjem divizijskog sudije dr. von Kocewara osudio je petnaest pobunjenika na smrt zbog organiziranja pobune. Osim Vukelića, osuđena su još petorica podoficira i 8 vojnika (jedan u odsustvu – pobjegao je na vrijeme), od toga 9 Bošnjaka i 4 Hrvata. Kasnije su na smrt osuđena još trojica vojnika – dvojica Bošnjaka i jedan Nijemac. Neki su vojnici dobili zatvorske kazne, drugi su pušteni zbog nedostatka dokaza. U Villefranche je stigao i sam Sauberzweig, koji je insistirao da svi vojnici bataljona ponovo polože zakletvu. Vukelića je sa još nekolicinom istaknutijih pobunjenika, inače, preuzeo Sicherheitdienst (SD, obavještajna služba SS-a). Nakon ispitivanja i mučenja, likvidirani su u blizini grada. Njihov "križni put" prema gubilištu potresno je djelovao na francuske stanovnike Villefranchea.
Imam Halim ef. Malkoč je zbog zasluga u suzbijanju pobune unaprijeđen u čin SS-Hauptsturmführera i odlikovan odredom Željeznog križa II stupnja (Eiserneskreuz II – EKII). Zaista je zanimljivo vidjeti njegovu fotografiju – hodža s križem na prsima :D
Poslije ugušenja pobune u Villefrancheu, donesena je odluka o premještaju divizije iz Francuske u "njemačko okruženje": na vojno vježbalište u Neuhammeru (Šlezija). Pomno su analizirani uzroci pobune i općenito stanje u diviziji. Jedan od pripadnika divizije i povjerljivih ljudi, Nedimj Salihbegović, izvijestio je krajem septembra Himmlera o teškom stanju u Bosni, posebno u dotadašnjoj talijanskoj okupacionoj zoni, zločinima nad Bošnjacima, neprijateljskoj propagandi i istom takvom djelovanju ustaških vlasti. Slično je pisao nešto dvadesetak dana kasnije imam Hasan-ef. Bajraktarević, koji se nalazio u Bosni gdje je radio na vrbovanju novih dobrovoljaca. On je upozorio i na neke njemačke hrđave postupke, poput likvidacija Bošnjaka u njemačkim akcijama suzbijanja "bandi". Tako je u selu Košutici ubijeno skoro 70 stanovnika (jer je u blizini sela nađen leš njemačkog vojnika), čak i neki članovi porodica čiji su se članovi nalazili u ovoj diviziji.
Da stvar bude gora, masakr su počinili SS-ovci iz Prinz Eugen divizije. Himmler je naredio istragu, te je zapovjednik jedinice koja je pobila civile – Karl Juels – izveden pred sud. Iako je Artur Phleps tvrdio da vojnici nisu ništa skrivili, da su postupalu u duhu Führerovog naređenja o mjerama odmazde protiv suradnika "bande", sud je Juelsa proglasio krivim, nečasno otpustio iz SS-a i odredio mu osam godina zatvorske kazne.
U samoj bošnjačkoj SS diviziji (kako su je nazivali i neki Nijemci – bez obzira na službeno ime) također je izvršena istraga i generalne čistke. Oni za koje se ustanovilo da su tjelesno ili duhovno neprikladni, otpušteni su kućama ili upućeni u radne odrede. Međutim, nađeno je čak 825 politički nepouzdanih vojnika, koji su upućeni u zloglasni kocentracioni logor Dachau, a potom u Sachenhausen. Tamo su oni dalje selektirani, većina je upućena u radne jedinice Organizacije Todt, dok su ostali odvedeni u koncentracioni logor Neungamme i njihova dalja sudbina je nepoznata.
Vrlo je interesantno i MIŠLJENJE ADOLFA HITLERA o bošnjačkoj 13. SS diviziji. Na savjetovanju u Führerovom Glavnom stanu 29. oktobra 1943., razgovor se poveo i o toj temi. Poslanik Kasche je po ko zna koji put iskoristio priliku da izrazi svoju skepsu u čitav Himmlerov bošnjački projekt, ukazavši na proglas člana Ulema-Medžlisa, hafiza Muhamed ef. Pandže, koji je prije toga vrbovao za Waffen-SS, ali se zatim okrenuo i otišao u šumu (Uslijed vrlo teškog stanja u kome su se nalazili bosanski muslimani, član Ulema medžlisa hfz. Muhamed Pandža uz pomoć uglednijih građana odlazi "'u šumu", s namjerom da rasute skupine muslimanskih milicija poveže u Muslimanski oslobodilački pokret, koji ima da postvari stoljetnu misao Bošnjaka – autonomnu Bosnu u kojoj će svi narodi bez razlike na vjeri imati jednaka prava. No, ubrzo je pao u ruke partizana). Hitler je na to odgovorio primjedbom da Muslimani ne mogu sebi osigurati nikakvu pomoć. Kasche je onda ukazao na moguće greške u regrutaciji i podsjetio Führera da su se austro-ugarske regimente Bošnjaka sastojale iz od pripadnika svih vjera, a da su muslimani predstavljali jednu trećinu. No, Hitler je odgovorio Kascheu da on ne vjeruje u to, jer pripadnici ostalih vjera ne bi nosili fes, a zatim je podupro svoje mišljenje o bosanskoj SS-diviziji u kojoj su se katolici pobunili, dok su muslimani bili jedini pouzdani vojnici. Njegovom povjerenju u Bošnjake donekle ide u prilog i sljedeća činjenica: za vrijeme boravka u Francuskoj iz divizije je, prema podacima koje objavljuje Lepre, dezertiralo 155 ljudi: 121 Hrvat, 21 Nijemac (4 Reichsdeutschera i 17 Volksdeutschera) i samo 13 Bošnjaka, koji su u diviziji bili najbrojniji.
Hitler ne samo da je imao razumijevanja za položaj Bošnjaka (kada opravdava Pandžu), već tvrdi da su jedino muslimani pouzdani, a krivicu za pobunu svaljuje na katolike.
Što se tiče nacionalne strukture dezertera (procenat muslimanskih dezertera je obrnuto proporcionalan njihovom ukupnom procentu u cijeloj diviziji), Neki su se dezerteri, prema jednom izvoru, sklanjali upravo u katoličke samostane, pa čak i neki muslimani.
Po dolasku u Neuhammer, divizija je "preuređena", zapovjedni kadar je osvježen novim premještajima iz drugih SS jedinica, a Himmler je Bošnjacima izašao u susret odlukom da se ime divizije promijeni u Freiwilligen SS Bosnien-Herzegowina Division, kojemu je potom dodana brojna oznaka 13, pa je naziv glasio: 13. SS BOSNIEN-HERZEGOWINA FREIWILLIGEN DIVISION (13. SS Bosansko-hercegovačka dobrovoljačka SS divizija), a vojnici su je prozvali Handžar divizijom – zbog oznake handžara na ovratnicima.
Izvršeno je i preimenovanje pojedinih jedinica unutar divizije: dvije SS regimente gorskih lovaca dobile su brojne oznake 27 SS i 28 SS, dok su ostale jedinice (artiljerijska regimenta, pionirski bataljon, izviđački bataljon, itd.) dobile brojnu oznaku 13. Katolici su uglavnom izdvojeni i prebačeni u divizijski trup vojne policije (Feldžandarmerije).
Do nove godine vojnici su već prošli glavninu obuke i početkom 1944. već su bili sposobni pokazati svoju uvježbanost i udarnu moć u manevrima. Prilikom boravka divizije u Neuhammeru, posjetio ju je i sam Reichsführer-SS Heinrich Himmler, kao i muftija el-Huseini (u dva navrata). Svaki put su priređivane odgovarajuće svečanosti: mimohod, smotra, prezentacija oružja, obilazak baze, svečani ručak itd. El-Huseini je prisustvovao manevrima dvizije.
Pošto je SS u glavama većine ljudi sinonim za nacističko zlo, jer malo ko (izuzev upućenih i stručno obrazovanih osoba) uopće zna razliku između SD-a, Gestapoa, SiPo-a, Totenkopfverbände (čuvara koncentracionih logora) na jednoj i Waffen-SS jedinica na drugoj strani, neko bi se možda zapitao da li su vojnici 13. SS divizije pored vojničke imali i kakvu ideološku izobrazbu? Nema sumnje, kada se čitaju neki tekstovi u njemačkim novinama tog vremena, gledaju tu objavljene fotografije, pa i zapisi pred vojnicima održanih govora – vidi se tu mnogo riječi o budućim neprijateljima tih vojnika: nekakvim Židovima i Svjetskom Židovstvu, masonima i slobodnom zidarstvu, englesko-boljševičkoj uroti itd. itd. Upravo tu, tendenciozno iskrivljujući činjenice, nalaze se neki "dokazi" magičnom spoju nacizma i islamskog fundamentalizma – dva smrtna neprijatelja Izraelaca i Srba. Naravno, treba uzeti u obzir povijesne okolnosti i zapitati se koliko su sve te priče mogle prodrijeti u glavu polupismenog (ne nepismenog, jer su se svi oni koji su to bili morali opismeniti) bosanskog seljaka koji je SS uniformu obukao najvećem broju slučaje iz goleme nevolje (bijega ispred četničke kame ili želje da naprosto prehrani porodicu). Kako je to konstatirao Zija Sulejmanpašić, priče o židovstvu, slobodnom zidarstvu i boljševizmu za većinu članova divizije jednostavno su bili prigodničarstvo, propagandne floskule; masoni i boljševici su za njih bili potpuno apstraktni pojmovi, a mnogi nikada nisu vidjeli ni jednog Židova. A oni koji jesu – teško da su mogli biti kivni na njih, s obzirom na višestoljetni suživot muslimana i Židova u bosansko-hercegovačkim kasabama.
POVRATAK U BOSNU I BORBE PROTIV PARTIZANA
Početkom februara 1944. godine, obuka 13. SS divizije je ušla u završnu fazu, te je odlučeno da se ona konačno vrati u NDH. Prema stanju od 10. II 1944., divizija je brojala ...
Prebacivanje ljudstva i opreme otpočelo je u drugoj polovici mjeseca.. Divizija je razmještena na tromeđi Slavonije, Srijema i Bosne, a štab se smjestio u Vinkovcima. Kao područje djelovanja određena je sjeveroistočna Bosna. Pošto su manj-više uspješno prebrodili operaciju njemačku Kugelblitz, partizani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom sjeveroistočne Bosne, uključujući planinu Majevicu, te ravnu i plodnu Semberiju, kao i veći dio Posavine. Snage NDH su bile stisnute u nekoliko garnizona: Zvornik, Tuzla, Gračanica, Doboj i Brčko. Oko srpskih sela je bilo manjih razbijenih grupacija četnika, a oko muslimanskih tzv. zelenog kadra (bosanskih planinaca). I jedni i drugi su trpili teške gubitke u borbi protiv partizana. S druge strane, prostor koji su držali, bogat i plodan, bio je partizanima ne samo izvor hrane, već i ljudstva kojim su popunjavali svoje redove. Uz to, ovi su prostori bili idealni za nastupanje u Srbiju, što je Tito planirao za kasno proljeće. Zbog svega toga, odlučeno je da se 13. SS divizija upotrijebi protiv partizana upravo na tom području.
SASTAV I NAORUŽANJE DIVIZIJE:
Udarne snage 13. SS divizije činile su 27. SS i 28. SS regimenta gorskih lovaca (Gebirgsjäger). Svaka od te dvije regimente imala je po 4 bataljona, a svaki bataljon po 4 čete. Unutar jedne regimente, nekoliko od ukupno 24 čete su bile specijalno opremljene: dvije konjičke, po jedna pionirska, četiri izviđačke, jedna alpinistička itd.
Artiljerijska regimenta se sastojala od 4 odjela ili diviziona (Abteilung), koji su se opet dijelili na pojedine baterije.
Unutar divizije postojalo je nekoliko zasebnih specijalnih bataljona: protuoklopni bataljon, bataljon flakova (teških PAM-ova od četiri cijevi s rasprskavajućim mecima), motorizovani izviđački bataljon, odred za vezu, motociklistički bataljon, biciklistički bataljon, dok su ostale jedinice bile pozadinske (trup za snabdijevanje, logistika, intedantura, sanitetski odjel, vod sanitetskih vozila, veterinarska četa, vod ratnih izvještača, odjeli za opravku vozila i oružja...), a tu je bila i jedinica vojne policije (feldžandarmerije).
Prvu operaciju 13. SS divizija je poduzela na području Srijema, u rejonu Bosutskih šuma u kojima su se skrivale "komunističke bande" koje su ugrožavale promet prugom Zagreb – Mitrovica i terorizirale stanovništvo koje ih nije podržavalo. Partizani su, zapravo, pod svojom kontrolom držali više srijemskih sela i obalu Save. Operacija 13. SS divizije, u sadjejstvu sa jednim pukom Wehrmachta, te dijelovima oružanim snagama NDH, započela je 9. marta 1944. (pod imenom Wegweiser – putokaz) i trajala je svega tri dana. Uz nepovoljne vremenske prilike koje su puteve učinili neprohodnim, divizija je prodrla na obalu Save nanijevši partizanima teške gubitke i prisilivši glavninu njihovih snaga na povlačenje na desnu obalu Save. Bilo je to vatreno krštenje, ali i prvi uspjeh divizije, koji se pročuo i u Bosni. U komandi divizije već je isplanirano dalje napredovanje.
U jutro 14. marta, 13. SS divizija je uz artiljerijsku pripremu otpočela napad na partizane u Bosni. 28. SS regimenta je mostom prešla Savu kod Brčkog, te je udarila u dva pravca: preko Brezovog polja ka Čeliću i preko Bijele prema važnom raskrižju Srnice. 27. SS regimenta je pod borbom forsirala Savu kod Bosanske Rače, razbila partizansku odbranu i također krenula u dva pravca: ka Bijeljini i Janji, te prema jugozapadu, u susret dijelovima 28. SS regimente. Za nepuna tri dana, SS-ovci su uspjeli zauzeti Bijeljinu i Janju, pojas podmajevičkih sela (Koraj, Čelić, Ratkoviće...). Tri partizanske divizije iz sastava Trećeg korpusa NOVJ-e, 16. vojvođanska, 36. vojvođanska i 38. divizija, sa još nekim manjim jedinicama, pružale su očajnički otpor, ali i trpile teške gubitke, više kao posljedicu lošeg komandovanja i pogrešnih odluka, nego nespremnosti i slabog kvaliteta boraca. Borbe s partizanima duž linije razgraničenja nastavljene su sve do prve polovice aprila.
OPERACIJA "OSTEREI"
Početkom aprila Vrhovni Štab Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, na čelu sa maršalom Josipom Brozom Titom, donosi odluku za prodor partizanskih snaga u Srbiju. Tito je u više navrata zahtijevao i od Trećeg korpusa NOVJ da svojim snagama izda naredbu za angažiranje u tom poduhvatu, forsiranjem Drine na pravcu Bijeljina-Zvornik.
Njemački obavještajci hvatali su i dešifrirali partizanske radio poruke, pa kada su saznali za namjere partizana, 13. SS diviziji je naređeno da krene u napad. Isplanirana je nova operacija pod imenom "OSTEREI" (Uskršnje jaje). Operacija je započela 12. aprila 1944. Snage 27. SS regimente nastupale su od Bijeljine prema Trnovi i Ugljeviku, dok je 28. SS regimenta probila partizanske linije na Bukviku, te preko Bijele prodrla do strateški važnog raskrižja na Srnicama. Odatle je jedan bataljon krenuo prema zapadu i zauzeo Gradačaci Modriču, dok je drugi protjerao partizane iz Srebrenika. Istovremeno, iz Tuzle je krenuli u akciju domobrani iz 3. gorskog zdruga. Partizanima je prijetila opasnost od okruženja, te njihov operativni štab donisi odluku da se povuku u Birač. Prilikom povlačenja, napali su, opljačkali i potom spalili "zelenokadrovska" sela u okolini Kalesije. Glavni zadatak operacije je potpuno izvršen: partizani su spriječeni da prijeđu u Srbiju.
SIGURNOSNA ZONA 13. SS DIVIZIJE
Po okončanju operacije "Osterei", 13. SS divizija je uspostavila kontrolu nad većim područjem sjeveroistočne Bosne, omeđenom rijekama Savom, Drinom, Sprečom i Bosnom. To područje će u narednih nekoliko mjeseci predstavljati tzv. sigurnosnu zonu 13. SS divizije, koja je svoje posade rasporedila u Brčkom i Bijeljini, te okolnim mjestima, zatim u Srnicama i Srebreniku. U Tuzli su bile snage 3. domobranskog zdruga, u bošnjačkim selima između Tuzle i Zvornika, zatim u Puračiću, Miričini i Gračanici, te u Bosanskom Šamcu snage 10. posadnog zdruga bosanskih planinaca (zelenog kadra). U okolini Gračanice nalazila se XXV djelatna bojna ustaškog 12. zdruga, a nekoliko ustaških jedinica bilo je i po hrvatskim selima u Posavini. Manji dijelovi divizije nalazili su se i u Orašju, te po nekim slavonskim mjestima. Štab divizije bio je u Brčkom, u hotelu "Posavina".
Po prelasku Save, narod u Brčkom je 13. SS diviziju dočekao s radošću, što ne treba da čudi. Mnogi su vjerovali da će ta jedinica donijeti toliko željeni cilj. Bilo je tu i nekog ponosa: po prvi put su Bošnjaci imali takvu vojsku, odlično opremljenu, sa najsavremenijim naoružanjem, ali i sa fesovima na glavi i vojnim imamima. Po dolasku divizije, u brčanskim džamijama su se održavale svečanosti. Vjerovalo se da će već omrznuti ustaški režim biti zamijenjen čvrstom i sigurnom njemačkom upravom. Međutim, naklonost Bošnjaka prema Nijemcima bila je sada na daleko nižoj razini nego u vrijeme formiranja divizije. Padom Tuzle u partizanske ruke, komunistički se NOP u ovim krajevima nametnuo kao poštovanja vrijedna sila, a osnivanjem 16. muslimanske brigade, sve veći broj Bošnjaka je stupao u partizanske jedinice, tako da su one, prema nacionalnom sastavu, gubile svoj uglavnom srpski karakter.
Simpatizeri i saradnici NOP-a po dolasku su divizije, naravno, bili u grdnome strahu. No, još je neko strahovao – majevički četnici, koji su do tada bili pasivni i uglavnom su se krili pred partizanima izbjegavajući sukobe. Četnici su se bojali muslimanske odmazde, pogotovu što su neki pripadnici divizije u borbama s partizanima pokazali veliku bezobzirnmost i brutalnost prema civilnom stanovništvu (uglavnom Srbima, ali i Bošnjacima), i to ne samo zbog četničkih zločina u istočnoj Bosni: majevički četnici su u novembru 1941. zauzeli Koraj i poklali nekoliko stotina njegovih stanovnika.
Međutim, stanje na terenu je Nijemcima sugeriralo da četnike pridobiju za saradnju. Povedeni su pregovori sa vojvodama Radivojem Kerovićem i Stevom Damjanovićem Lekom, te je oružana saradnja u borbi protiv partizana i dogovorena. Četnicima je ostavljena vlast u srpskim selima, te su oni konsolidirali svoje redove, popunili ih mobilizacijom ljudstva i započeli krvavi obračun sa simpatizerima NOP-a. Od tada pa sve do kasne jeseni 1944., četnici će vjerno služiti handžarcima.
SMJERNICE ZA OSIGURANJE ZEMALJSKOG MIRA U BOSNI
Iako je glavni zadatak divizije bio da se bori protiv neprijatelja, odnosno protiv partizana, te da silom oružja uspostavi red i mir na zaposjednutom području, iz jednog se dokumenta vidi da je krug oko Himmlera imao i mnogo šire planove u vezi s ovom vojnom jedinicom. Dokument pod nazivom Smjernice za uspostavljanje zemaljskog mira u Bosni nastao je u prvoj polovici marta, a Sauberzweig ga je objelodanio u aprilu 1944. Po Smjernicama, osnovni zadatak divizije bio je oslobođenje Bosne. Tu se ističe da je muslimansko stanovništvo u Bosni autohtono i "priraslo za tu zemlju", koju treba osloboditi od bandita i stranaca. Nemuslimansko stanovništvo je također pozvano da učestvuje u izgradnji zemlje. U Bosni će se stvoriti muslimanske oružane snage: mlađe generacije će služiti u diviziji, dok će stariji vojnu obavezu služiti u zemaljskim odbrambenim snagama (Landwehr) ili mjesnim stražama, koje će biti uspostavljene u svim selima i zadatak kojih bi trebao da bude održavanje reda i odbrana od partizana. Zajednički život različitih etničkih i vjerskih grupa u jednom naselju se isključuje, te bi se premještanjem manjina trebala stvoriti jednokonfesionalna sela. Cjelokupna vlast i društveno uređenje uopće organizira se po nacional-socijalističkim principima. Na području i u pojedinim mjestima imenuju se vođe, koji će odgovarati diviziji. Oni će izdavati dozvole za napuštanje sela i propusnice, svi koji dođu u neko selu dužni su se prijaviti mjesnome vođi, a ako to ne učine – slijedi smrtna kazna. Mjesne vođe će izdavati čak i indentifikacijske dokumente. Smjernice također propisuju da svo radno sposobno stanovništvo na oslobođenim područjima ima radnu obavezu, koja se pod prijetnjom smrću ne smije izbjeći. Za prosjačenje je predviđena kazna slanja u koncentracioni logor. Propisuje se da se sva raspoloživa zemlja ima obraditi, a oni koji to ne budu htjeli, također će biti upućeni u logor. Treba otpočeti s uzgojom stoke i zasadom novih voćnjaka, za svako posječeno stablo treba posaditi deset novih, dok se u gradovima trebaju izgraditi i organizirati tržnice. Trgovina će biti povjerena trgovcima koji nisu evidentirani u policiji, a krijumčarenje i šverc se kažnjava smrću. Smjernice predviđaju i podizanje standarda stanovništva, naročito u izbjegličkim kampovima. Utvrđuje se da je dobrobit majki i djece od primarnog značaja, a predviđeno je i otvaranje škola, te uvođenje obaveznog školovanja za svu djecu od 6 do 13. godina.
Za realiziranje ovih smjernica, u brčkom je organiziran Aufbaustab (Štab za izgradnju), kojemu je bilo cilj da unaprijedi privredu, obrađuje zemljišne površine bez vlasnika, vrši otkup žitarica i šljive, iskorištava rudne resurse, ali i da organizira mobilizaciju vojnih obveznika i radne snage, itd.
Vlast NDH na području tzv. sigurnosne zone 13. SS divizije svedena je na potpunu fikciju. Ustaške vlasti tu nisu imale šta da traže. Prema jednom izvještaju, 13. SS divizija nije dopuštala hrvatskim vlastima da vrše mobiliziranje ljudstva za hrvatsku vojsku, da samostalno poduzima oružane poduhvate protiv bandi, da formira bilo kakve hrvatske formacije, kao ni da organizira bilo kakav politički rad, a uz to im se zabranjuje i organiziranje otkup ili izvoza namirnica. Divizija ide toliko daleko da imenuje predsjednike općina i prisiljava ih na polaganje SS-zakletve, dok se u službenim prostorijama divizije posvuda nalaze slike Velikog jeruzalemskog muftije, a nigdje hrvastskog poglavnika Pavelića – "što ovoga bolno pogađa". Ustaše su neprestano pisali žalbe, a podržavao ih je i poslanik Kasche. Konačno, pod pritiskom zvanične državne politike Reicha, prema kojoj je NDH zemlja saveznica, i Himmler je morao popustiti, te su Smjernice suspendirane i Sauberzweigu su oduzeta politička ovlaštenja. Međutim, na terenu se nastavilo po starom.
S obzirom da se vojno-politička situacija u Srbiji razvijala nepovoljno po Nijemce, njihova komanda je odlučila da se 13. Waffen-SS Handžar divizija povuče iz Birča i Gornje Spreče, te skoncentrira u njezinoj sigurnosnoj zoni, odnosno na liniji Bijeljina – Brčko – Gradačac – Gračanica. Snage divizije bile su isuviše slabe da pokrivaju golemo područje nad kojima je divizija uspostavila kontrolu. Time je 13. SS divizija prešla u defanzivu, dok su partizani, s druge strane, bili u stalnom napredovanju. Maršal Tito je 30. augusta uputio poziv svim pripadnicima kvislinških formacija koji se nisu kompromitirali ratnim zločinima da se do 15. septembra priključe Narodno-oslobodilačćkoj vojsci i Partizanskim odredima Jugoslavije, što je imalo velikog odjeka u hrvatskim oružanim snagama, ali i u Handžar diviziji.
Međutim, Tito je paralerlno izdao zapovijed i za ofanzivno djelovanje na području Trebave i Posavine. Partizani početkom septembra napadaju uporište u Srnicama, na rakrižju puteva Gračanica-Brčko i Gradačac-Tuzla. Tu su bili stacionirani dijelovi I bataljona 28 SS regimente, podržani flakovima i topovima. Dvije partizanske brigade (17. majevička i 18. hrvatska) izvršile su jak napad, koji je trajao dva dana. Istovremeno je napadnuta i SS-ovačka posada u Srebreniku, ali su partizani i tu odbijeni. S druge strane, pogoršani su i odnosi sa četnicima, koji su iz zasjede napali jednu kolonu 13. SS divizije. Činilo se da jedna nesreća prati drugu. U noći između 8. i 9. septembra domobranske posade u Doboju i Derventi predale su se partizanima bez ijednog ispaljenog metka. Jake partizanske snage zauzele su 17. septembra i Tuzlu, čime je nanesen novi težak udarac njemačkom okupatoru i vlastima Nezavisne države Hrvatske. Krajem septembra partizani u više navrata bezuspješno napadaju Gračanicu, koju su zajednički branili handžarci, ustaše satnika Pjanića i zelenokadrovci. Međutim, uspjeli su zauzeti Srebrenik. 13. SS divizija napadnuta je i na drugoj strani. Početkom oktobra, 28. slavonska divizija NOVJ, u nastupanju prema Srbiji, napala je bazu Handžar divizije u Janji, gdje je bila smještena posada jačine čete. U pomoć je odmah iz Bijeljine krenuo 13. izviđački bataljon, koji je uspio odbiti partizane, ali uz osjetne gubitke. Međutim, sedam dana kasnije, SS-ovci su namjestili zasjedu 17. majevičkoj brigadi u majevičkom selu Jablanici, te joj tom prilikom nanijeli teške gubitke.
Tijekom 7. mjeseca , u 13. SS diviziji je prikriveno nezadovoljstvo postajalo sve otvorenije i otvorenije. Iako je stvorena s velikim ambicijama i nadama, 13. SS divizija nije postigla svoj cilj – uvođenje reda i mira u Bosni, što je rezultat općih povijesnih okolnosti. Divizija je gubila podršku i u narodu; sve manji broj Bošnjaka je vjerovao u njezinu ulogu. Bošnjaci su, naprotiv, najbolje rješenje za sebe i svoju domovinu prepoznali u rastućem NOP-u, koji je sada otvoreno zagovarao jednu novu Jugoslaviju, federativnu i demokratsku, sasvim različitu od velikosrpske Kraljevine Jugoslavije i velikohrvatske NDH, podjednako nacionalno-isključivih. Stoga se muslimani počinju masovno okretati NOP-u i stupati u partizanske jedinice. U jednom svom izvještaju zapovjednik 13. SS divizije general Sauberzweig, koji je za razliku od Himmlera stvari posmatrao trezveno, na osnovu stvarnoga stanja, ustvrdio je kako su muslimani po gradovima kolebljivi i stati će na stranu jačega, dok im se omladina opredjeljuje za komunizam. Oni koji bi se nametnuli za vođe mogu da poteknu samo iz redova 13. SS divizije. Što se tiče Srba, njihovo građanstvo je prožeto kukavičlukom, a jedini "zdrav i konstruktivan element" su seljaci, koji su organizirani u četničke odrede. Zbog toga je i Sauberzweig, koga su inače hrvatske vlasti optuživale da "povlađuje Srbima", bio spreman uspostaviti saradnju sa četničkim jedinicama.
SURADNJA 13. SS DIVIZIJE SA ČETNICIMA spada u najkontraverznija poglavlja povijesti ove vojne jedinice. Mnogi dobrovoljci u ovoj diviziji upravo su se i javili radi zaštite bošnjačkih nasilja od četnika, a neki vjerovatno i radi osvete, jer su od četnika već sve izgubili. Međutim, vojno-politička situacija je nametnula saradnju, jer u tom trenutku, niti su četnici bili ti koji su svojim oružanim djelovanjem izravno ugrožavali ciljeve Trećega Reicha, niti su Nijemci bili prijetnja najprije opstanku četničkih jedinica, a potom i vojno-političkim ciljevima četničkog pokreta uopće. Partizani su i jednima i drugima bili glavni neprijatelji. Tako su se, voljom Nijemaca, Bošnjaci-handžarci mogli nadati da će se s četnicima razračunati tek onda kada pobijede partizane. S druge strane, zapovjednici majevičkih i semberskih odreda (Radivoje Kerović i Stevan Damjanović Leka) po odobrenju Draže Mihailovića također su zatražili saradnju s SS-ovcima. U početku, neposredno po dolasku 13. SS divizije, četnici su bili u golemom strahu, potaknutom ne samo snagom i opremljenošću divizije, već i primjerima brutalnosti i bezobzirnosti koja je ispoljena u borbi protiv partizana. No, četnici su brzo shvatili da je Nijemcima i njima zajednički neprijatelj isti. U narednim mjesecima, u protupartizanskim operacijama koje je vodila 13. SS divizija učestvovali su i četnici, koji su vrlo često imali "delikatne" zadatke poput otkrivanja partizanskih skrovišta i baziranih ranjenika. Iako su prije dolaska 13. SS divizije četnici bili razbijeni u manje grupice, koje su se uglavnom skrivale pred partizanskim potjerama, sada su četnici nastojali učvrstiti svoju vlast u srpskim selima na Majevici, pri čemo su se nemilosrdno obračunavali sa zaostalim skrivenim partizanima, njihovim ranjenicima, odbornicima, ali i svima koji su bili poznati kao partizanske pristalice.
Ipak, i četnici i handžarci su znali da je njihova saradnja samo stvar taktike, ali ne i strategije. Četnici su nastojali uz njemačku pomoć razbiti i poraziti partizane, učvrstiti svoju vlast, a zatim u pogodnom trenutku (prilikom iskrcavanja Saveznika na obale Jadrana, što se očekivalo od 1942.) okrenuti oružje protiv Nijemaca. Nijemci su se još od 1941. odlučili za saradnju s četnicima u borbi protiv partizana. Pošto bi ove razbili i porazili, s četnicima (koje u vojničkom pogledu nisu nimalo cijenili) bi se lahko obračunali. Tako su se, silom prilika, mnogi vojnici 13. SS divizije koji su potjecali iz onih krajeva u kojima su četnici klali i pustošili bili prisiljeni na terenu surađivati sa tim četnicima.
Suradnja četnika i pripadnika 13. SS divizije nije bila iskrena, ali je ipak koliko-toliko funkcionirala. Bilo je i nekih incidenata. Tako su četnici poslije razbijanja I/28. SS bataljona kod Lopara (u operaciji Vollmond) pokupili i odnijeli oružje i opremu handžaraca. Tada je iz štaba divizije upućena delegacija vojvodi Keroviću kako bi četnike nagovorila da mirno vrate oružje. Delegaciju su činili oficiri Desiderius Hampel i Hermann Schifferdecker. Njihovi vodič-četnici su im vezali oči, te su i na konjima poveli do lokacije gdje je bio Kerovićev štab. To lijepo ilustrira četnički strah od handžaraca. Uz malo potkupljivanja (dragocjene lovačke puške), Kerović je odmah pristao vratiti svo oružje koje su njegovi ljudi pokupili (pokrali), a Hampel mu je obećao poslati pješadijsku municiju. Kerović i njegovi saradnici su znali da pozovu pripadnike štaba 13. SS divizije i na razne skupove i slave, poput velikog skupa kod manastira Tavna.
Međutim, početkom 7. 1944. četnici su podmuklo u zasjedi napali jednu opskrbnu kolonu Handžar divizije. Osim toga, na izdajnički način su likvidirani neki vojnici koji su četnicima poslani kao ispomoć.
Od kraja augusta u redovima 13. SS divizije se zapaža sve veći broj slučajeva dezertiranja, što je u prvoj polovici septembra poprimilo masovne razmjere. Uzroci toj pojavi dijelom leže u gubljenju vjere u njemačku pobjedu, što je pojačano prodorom Crvene Armije i ispadanjem Rumunije i Bugarske iz rata. Većina vojnika je, međutim, bila zaplašena glasinama da će divizija biti povučena iz Bosne i upućena na istočni front. Većina dezertera je odlazila naprosto svojim kućama ili se nisu vraćali s odsustva. Drugi su pak prešli u redove raznih vojnih formacija, poput lokalnih milicijskih jedinica zelenog kadra. Znatan broj njih je, međutim, prepoznao u partizanima pravu stranu. Maglovite predoždbe autonomne Bosne pod protektoratom Nijemaca gubile su se paralelno sa njemačkim porazima, a jasno definiran položaj Bosne kao ravnopravne federalne jedinice u okviru buduće Federativne Demokratske Jugoslavije, kakav su zagovarali partizani čija je pobjeda već bila izvjesna, postajao je sve privlačniji. Osim toga, partizani su garantirali da će Muslimanima u toj novoj Jugoslaviji biti zagarantirana sva građanska prava. U redovima NOP-a se nalazio znatan broj uglednih muslimanskih intelektualaca, ne samo komunističke orijentacije, već i predstavnika iz JMO, stranke koja je apsolutno dominirala političkim životom muslimana između dva svjetska rata. Jedan od takvih, Nurija Pozderac, bio je potpredsjednik AVNOJ-a.
Partizanski izvještaji iz prve polovice 7. 1944. izvještavaju o prelasku desetina, pa i stotina pripadnika 13. SS divizije u partizane. Značajno je spomenuti da je proces dezintegracije i odlaska ljudstva u partizane zahvatao i druge formacije, kako one iz sastava oružanih snaga NDH, tako i zelenokadrovske i četničke jedinice. Pripadnici 13. SS divizije uglavnom su se predavali borcima Tuzlanskog NOP odreda. Ovaj je odred u akciji Osterei od handžaraca bio potpuno razbijen; sada su, međutim, upravo bivši handžarci popunili njegove redove. Partizani, stari borci, ubrzo su zabrinuto primijetili da je u odredu "više njih nego nas". Vrlo je važno napomenuti da u partizanske redove nije priman svako ko bi se predao: svaki onaj neprijateljski vojnik, makar se predao i izrazio želju da stupi u partizane, bio bi podvrgnut ispitivanju i istrazi. Ukoliko bi se utvrdilo (ili čak posumnjalo) da je učestvovao u ratnim zločinima, bio bi bez milosti strijeljan.
Prema njemačkim izvorima, u periodu od 1. do 18. septembra iz divizije je dezertiralo preko 2000 vojnika, a taj broj se svakodnevno povećavao. Dezerteri su neprijatelju odnijeli preko 1500 pušaka, 122 mitraljeza, te golemu količinu drugog oružja, municije i materijalno-tehničkih sredstava. Bilo je jasno da su se neki hitni koraci morali poduzeti. Na sastanku komandanta divizije Hampela i komandanta IX SS korpusa Sauberzweiga 16. septembra 1944, obojica su svojim nadređenim (Glavnoj Upravi SS i Štabu Armijske grupe F) predložili dva rješenja: ili da se divizija najprije izvuče iz borbe, a potom rasformira, pri čemu bi najveći broj Bošnjaka bio priključen ustaškim jedinicama, dok bi Nijemci upućeni u SS jedinice u formiranju, ili pak zadržati diviziju u borbi, ali ostaviti u njoj samo one Bošnjake koji će se bez pogovora boriti ondje gdje im se naredi. Uz to bi trebalu u diviziju dodati još oko 2.000 Nijemaca. Štab Armijske grupe F sa svoje se strane opredijelio za drugo rješenje. Međutim, Reichsführer SS Heinrich Himmler je u razgovoru sa Sauberzweigom odbacio bilo koje od predloženih rješenja, smatrajući da Bošnjaci treba da ostanu u diviziji pod svaku cijenu, više zbog političkih nego zbog vojnih razloga. Sauberzweig je imao priliku da čuje i mišljenje Velikog Muftije, koji je smatrao da je razočarenje Bošnjaka u Nijemce posljedica njemačko-četničke saradnje.
Dok je Sauberzweig boravio u Njemačkoj, proces dezintegracije divizija njegovog korpusa je nastavljen. Dok je ljudstvo iz Handžara svakodnevno bježalo, u 23. SS diviziji Kama jedva su uspjeli da sakupe nešto više od 5.0000-6.000 ljudi. Njezine dvije regimente, 55. SS i 56 SS, kao i samostalni bataljoni – neće nikada dočekati da uistinu budu formirani. Ustroj i obuku ove divizije osujetio je i prodor Crvene Armije preko mađarske granice. Krajem septembra odlučeno je da se Kama rasformira, te da se naoružani Bošnjaci upute nazad u Handžar, dok su njemački vojnici i starješine dodijeljeni 31. SS diviziji koja se upravo formirala. U to vrijeme, u 13. SS diviziji bila su ukupno 364 SS-Führera, od toga 279 Nijemaca, zatim 1950 SS-Unterführera (od toga 1611 Nijemaca), te 11.967 vojnika. S obzirom da je Himmler bio izričito protiv bilo kakvog raspuštanja divizije, bilo je potrebno izvršiti njezinu reorganizaciju, što je i učinjeno krajem septembra.
Treći bataljon u svakoj od dvije SS regimente rasformiran je, a njihovim ljudstvom su popunjena preostala dva bataljona. Objedinjene su sve pozadinske jedinice, dok su artiljerijska regimenta, flak-odjel, protutenkovski odjel i druge jedinice potčinjene neposredno Štabu IX SS gorskog korpusa.
Njihova dotašnja brojna oznaka 13 zamijenjena je brojnom oznakom 509. Automatsko oružje je u većini slučajeva oduzeto od Bošnjaka i radi sigurnosti dodijeljeno Nijemcima. Reorganizacija nije donijela mnogo poboljšanja, jer se cjelokupna vojno-politička situacija razvijala na štetu Nijemaca.
Ispadanjem Rumunije i Bugarske iz rata, prodorom i stalnim napredovanjem Crvene Armije, kao i Titovim pozivom svim pripadnicima okupatorskih i kolaboracionističkih vojnih formacija da prijeđu u NOVJ, a da će im zauzvrat biti zagarantirana amnestija, dovele su do masovne pojave defetizma, apatije i pravog vala dezertiranja iz hrvatskih oružanih snaga, ali i 13. SS divizije. Istovremeno, kriza je zahvatila i četnike, posebno nakon saznanja o kontaktima Tita i jugoslavenske vlade u emigraciji. Partizani su sve više i više jačali, kako na vojnom, tako i na političkom planu. Snage 7. SS divizije Prinz Eugen u to vrijeme su prebačene u Srbiju, dok je 13. SS divizija stjerana u svoju sigurnosnu zonu i izložena svakodnevnim napadima partizana. Njemački vojni zapovjednici uviđaju da ta jedinica nema više snage da se odupire nadmoćnom neprijatelju. To je bilo jasno i Vrhovnoj komandi Wermachta. Feldmaršal Maximillian von Weichs predložio je početkom oktobra Himmleru da se i pored svih opasnosti 13. SS divizija rasformira, a od Nijemaca formira jedna jača brigada. Himmler je to ponovo odbio, naglašavajući da je to vrlo štetan plan, kako u vojnom tako i u političkom pogledu, jer bi se bošnjačko stanovništvo osjećalo prevarenim od Nijemaca. Himmler se nešto kasnije složio jedino sa prebacivanjem Handžar divizije van teritorija Bosne, mada se znalo da će to izazvati nezadovoljstvo među njezinim bošnjačkim pripadnicima. Povlačenje 13. SS divizije iz Bosne otpočelo je krajem oktobra 1944. Štab divizije sa dijelovima 27 SS regimente, 509. SS artiljerijske regimente, Izviđačkim bataljonom i odjelom za vezu prebacuje se na šire područje oko Zagreba. Ostatak divizije zadržan je na liniji Brčko – Bijeljina, dok je jedan bataljon 28. SS regimente bio raspoređen u okolini Doboja.
